Izazovi postavljanja granica koji stoje pred vlasnicima i menadžerima porodičnih firmi

Proces poslovnog sazrijevanja je, reći će Josh Kaufmann, ništa drugo do – učenje o postavljanju granica. O ovom izazovu se govori kao i o izazovu kresanja kompleksnog stvaranja oblika i, koristimo li metaforu biljnog svijeta, proces stvaranja najpovoljnijeg mogućeg ambijenta za rast iljke.

Postavljanje granica u poslovnom svijetu predstavlja priču koja je uvijek u sjeni – može biti da je i samo nepričanje o granicama jedna od granica koju koriste menadžeri i vlasnici porodičnih firmi.

Prema istraživanju koje je sproveo Centar za edukaciju „Pro Educa“ na uzorku od više od 150 porodičnih firmi u Bosni i Hercegovini, vlasnici i menadžeri bh.porodičnih firmi među najznačajnijim problemima sa kojima se suočavaju navode baš probleme koje otvara ovaj tekst: postavljanje granica između pristupačnosti i problema stvorenih pristupačnošću (na ličnom nivou), postavljanje granica i kontrole nad resursima, te postavljanje granica izbora koje je firma spremna prihvatiti, sa svim pozitivnim i negativnim nus-pojavama.

Lične dileme

Granica između otvorenosti i nedoraslosti 

Direktori otvorenog uma i spremnosti da slušaju i pamte su u mogućnosti napraviti čuda dobrom energijom, atmosferom koja stimuliše i doprinosi višoj efikasnosti, pod uslovom da znaju postaviti granicu svoje otvorenosti i znati gdje ona završava. Firma ne može biti bolja nego što su ljudi koji u njoj rade, ali otvorenost uvijek otvara i poziv na zloupotrebe i mnogostruko veće štete nego koristi. Jedan prijatelj projekta „Porodične firme“ mi je nedavno rekao: igram šah sa mojim kolegama – uposlenicima. Ne onda kada sam ja raspoložen niti onda kada su oni raspoloženi nego onda kada je vrijeme za takvo nešto.

Granica između pristupačnosti i nepoštovanja

Pristupačnost, dostupnost za svakojake dileme je također dobra osobina koja zna biti i korisna, pod uslovom da se slobode ne razvuku predaleko, sve do nepoštovanja. Za pristupačnost na kojoj zavidimo pristupačnim a poštovanim ljudima, potrebno je imati sistem u kojem je svačiji output jasan, mjerljiv i dokaziv, na dnevnoj, mjesečnoj i kvartalnoj osnovi. Takvih sistema uglavnom nema pa je pristupačnost karakterna a ne strateška osobina. Što, vjerujem, donosi više štete nego koristi. Vaša iskustva?

Granica između postavljanja granica i arogancije i bahatosti

Bahatost je najnepoželjnija poruka koju vlasnik firme može distribuirati u okviru poslovnog sistema kojim upravlja. Uglavnom dolazi u pakovanju sa arogancijom, u posljedici namjere da postavi granice koje su proizašle iz njegovih/njenih slobodnih procjena da je najpametnije biće na svijetu. Kako nagovijestih u uvodu, tema je vrlo osjetljiva i odražava i sami koncept upravljanja kao takvog: balansiranje, razumijevanje i sponzaja da mornar upravlja brodom, ali ne i vjetrovima. Granica arogancije i bahatosti je moment kada pomisli da na osnovu jučerašnje bure zna sve i o današnjoj. Od toga nema ništa, nikada i nigdje.

Menadžerske dileme

Granica između inovacija i hirova

Osnivači i menadžeri su osnivali i zadobivali povjerenje osnivača zato što su inovativni i odvažni, zato što su razumjeli tržišnu potrebu jednog momenta i isporučili proizvod ili uslugu koji se je tržište prihvatilo. Dan poslije, svako je imao mogućnost da tu inovaciju koristi kao da je baš njegov posao. Onda se put inovacije nastavlja. Ali promjene donose i potrebu za konsultacijama. Ne može jedan čovjek biti inovator u jednoj firmi u paketu od 5 ili 15 godina 21.stoljeća. Ukoliko pokušava da ostvari takav poduhvat, obično je 20-30 posto uspjeha i 160 posto neuspjeha. Taj pokušaj donošenja inovacija se zove: hirovi.

Granica između nepovjerenje prema lošim iskustvima i povjerenja u ljude i nova prijateljstva

Moment početka čovjekovog gubljenja kompasa je moment kada na osnovu ranijih loših iskustava sudimo ljudima koje smo tek sreli. Koliko ste se puta suočili sa takvom osudom ili izazovom? I ja, hiljadu puta. Ali pobjednike i razlikuje sposobnost da uprkos hiljadu loših iskustava imaju volje slušati nekoga koga su tek upoznali. Proces traganja za pravim ljudima traje cijeli život i predostrožnost je znak slabosti. Ali je prevazilaženje predostrožnosti znak vjerovatno znak hrabrosti. Oni pravi ne dođu ili dođu. Ako dođu onda moraju ostati. Oni koji nisu pravi prosto – dođu i odu.

Granica između lojalnosti porodici i posvećenosti profesionalnom prosperitetu

Porodica je iznad svega ali poslovna lojalnost porodičnom zahtjevu mora biti vagana na teraziji profesionalnog prosperiteta. Jasno je da je u pitanju složen zadatak, ali to je argument koji porodične firme i drži toliko moćnima. Prevladani teški zadaci, sa podjednakim fokusom na dvije stvari koje su ključne za opstanak i napredak. I porodični i poslovni.

Granica između lošeg ugovora koji je i koristan i dobrog ugovora koji je i štetan

Poslovno iskustvo je u biografiji ili predstavljanju firme prednost, ali testira ga osjećaj za razvagivanje korisnih i štetnih efekata poslova u koje ulazimo. Dobar ugovor je uvijek djelomično i štetan, loš ugovor je uvijek i djelomično koristan. U neke poslove jednostavno ne treba ulaziti. U neke poslove moramo ući, bez obzira što nisu optimalni i što ne zadovoljavaju sve naše zahtjeve.

Granica između adekvatno informisanih uposlenika i uposlenika koji imaju viška informacija

Konačno, razmjena informacija je još jedan osjetljivi element koji može biti faktor harmonije i rasula u porodičnim firmama. Uposlenici u Bosni i Hercegovini uglavnom nemaju pojma o tome šta se dešava u firmama za koje rade i u pitanju je problem a ne praksa. S druge strane, višak informacija škodi koliko i nekomuniciranje. Može odvesti do pogrešne interpretacije i haosa. Čekajte, znate li neku porodičnu firmu u Bosni i Hercegovini koja ima strateški plan internih i eksternih komunikacija? Ja ne znam. Javite mi, objavit ćemo priču. Zapravo, objavljivat ćemo je, svake sedmice. Dok svi ne usvojimo pravila od kojih će nam biti lakše i zahvaljujući kojima ćemo biti vrijedniji i bolji. To je ustvari i sva filozofija projekta „Porodične firme – stub razvoja ekonomije“.

Autor: Damir Delić Đuljić