Otuđenost i četiri iskrivljena stuba porodičnih kompanija u BiH

Ilustracija PF Damir Ijekavica
Na jugoslovenskim prostorima se ljudima može omaknuti pa i da Vam kažu da ste pametni. Dakako, to ne znači da ste pametniji od njih. Kao lude gljive poslije kiše, oko nas niču nus-proizvodi svjetskih trendova i brendova, sa vrlo malo pitanja o smislu toga što se otvara ili organizuje. Kao frizura koja je hit svjetskog prvenstva – nema pitanja o razlozima, samo je bitno biti prvi koji će je napraviti. Govorim o obrazovnim, konsultantskim, edukativnim i sličnim programima napravljenim na principu: brže, jače, dublje. Brzo, jako i duboko zagnjurivanje glave u pijesak stvara utisak da su svi problemi nestali. A tad zapravo tek počinju.

U tom smislu, projekat Porodične firme nosi poruku koja nije ni konsultantska ni ekspertska, ni harvadska ni istraživačka. Poruka je vrijednosna. Jako je korisno i značajno za naše biznise, poslove i za našu budućnost da dijagnostifikujemo trenutno stanje, zajednički potražimo moguće izlaze i zajednički radimo na tome da nam život bude lakši. Promjena se, to je jasno, neće desiti sama od sebe. Čitav ovaj projekat je ponajviše poziv u tom pravcu.

U aprilu sam odbranio magistarski rad na temu uključenosti zaposlenika u proces strateškog planiranja mikrokompanija u Bosni i Hercegovini. Tema je u prvoj fazi zamišljena kao istraživanje o mikro, malim i srednjim preduzećima u BiH, ali bila je preširoka za zadate dimenzije rada, pa sam se opredijelio na analizu rezultata istraživanja o strategiziranju u mikrokompanijama. Istraživanje je dijelom obuhvatalo i mala i srednja preduzeća, i depresivni ton odgovora se podjednako odnosio na mikrokompanije (1-10 zaposlenika) i na mala (11-50 zaposlenika) i srednja preduzeća (51-250 zaposlenika). Ipak, krenuću od pozitivnog dijela istraživanja, kvalitetnih zaključaka i preporuka koje bi pomogle razvoj malih i srednjih preduzeća u Bosni i Hercegovini.

    • Identifikovanje zajedničkih interesa i ugrupnjavanje.
    • Konsultovanje dostupnih praksi, najboljih na svijetu, i odlučan rad na prilagođavanju i instaliranju ovih praksi u domaća preduzeća.

Karl Marks bi sve probleme koje treba da riješimo ovim preporukama strpao u riječ – otuđenost. Dok je formiranje strukovnih i poslovnih udruženja svjetska priča koja ima za cilj jačati prodornost i snagu svih članica udruženja, region u kojem živimo ima tek nešto manji broj udruženja poljoprivrednika od ukupnog broja poljoprivrednika. Tužbe, rasprave, medijski napadi. Smiješno i tužno – refleksija jedne činjenice: naši ljudi ne znaju da identifikuju i slijede zajedničke interese.

S druge strane, najbolje svjetske prakse nisu modelirane kao gotov proizvod, zahtjevaju lekciju prilagođavanja i uzimanje ovih praksi bez prilagođavanja našim potrebama je otprilike ista stvar kao ući u prodavnicu i obuvati cipele redom, bez razmišljanja o broju ili modelu koji odgovara našem broju noge. S tom razlikom da za eksperimentisanje sa cipelama i imate vremena, a za eksperimentisanje sa kompanijom baš i ne. Obrazovni sistem neće liječiti naše ekonomije; to mu nije ni misija. Vi koji čitate ovu priču, Vi ste preduzetnici ili je preduzetništvo jedno od polja Vašeg interesovanja. Kada biste sutra odlučili da osnujete privatni fakultet – da li bi Vaš stvarni, najdublji, cilj bio da liječite ekonomske probleme zemlje ili regiona?

Zaključci mog istraživanja o uključenosti zaposlenika u proces strateškog planiranja u BiH kažu da ne samo da radnici nisu uključeni u ovaj proces, nego strateško planiranje u praksi zapravo i ne postoji. Više od 90 posto svih ljudi zaposlenih u EU rade u mikropreduzećima. Četiri su iskrivljena stuba na kojima počivaju mikrokompanije u BiH, kompanija koje su stub ekonomije u Evropskoj uniji:

  • Neusaglašeni ciljevi
  • Strateška dezorijentisanost
  • Stihijsko investiranje
  • Nemoć.
  • Spomenuto istraživanje je pokazalo da skoro 90 posto kompanija ima jedan cilj za budućnost: ostvarivanje profita. Riječ „strategija“ doživljavaju kao pristup koji je prevelik za njihove male kompanije, investiraju tako što krpe rupe, a duša ih boli zbog nemoći i stalnih barijera. Kada sam ušao u ovakvo istraživanje, znao sam da ću ga završiti sa više pitanja nego li odgovora.

    Ipak, projekat Porodične firme je zapravo nastavak mog istraživanja drugim sredstvima.

    Zajednički interesi, ukrupljavanje, obrazovanje sa misijom i vizijom, konsultovanje najboljih praksi, prilagođavanje najboljih praksi našim nedovršenim tržišnim sistemima i sistemima vrijednosti – to su vrijednosti projekta Porodične firme čija će primjena, bez dileme, pomoći ovom društvu i zbog koje imate i moralnu i preduzetničku obavezu da ovaj projekat nosite – zajedno sa nama.

    Autor: Damir Delić Đulić, projekt menadžer u Centru za edukaciju „Pro Educa“

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *