Merima Zupčević Buzadžić, zamjenica regionalnog menadžera za korporativno upravljanje u jugo-istočnoj Evropi Međunarodne finansijske korporacije (IFC-a)

Kontrolisano otvaranje preduzeća prema novim investitorima može dovesti do ostvarenja cilja povećanja profita, a da biznis i dalje ostane porodični a nije prezadužen.

Porodični biznis kao okosnica razvoja privatnog sektora u Bosni i Hercegovini (BiH) zavređuje posebnu pažnju kada su u pitanju sistematska rješenja za olakšavanje poslovanja i pristup kapitalu. Kako se trenutno ova preduzeća ne mogu osloniti na institucionalnu podršku u ovom smislu, važno je da sama učine adekvatne korake kako bi se osigurao stalan priliv kapitala za širenje postojećih i pokretanje novih poslovnih procesa. Jedan od načina da se to desi (a da se pri tome preduzeće ne zadužuje kod banaka i sličnih institucija) je otvaranje biznisa prema novim investitorima kako bi se povećala njegova kapitalna baza. Postoji više načina, a i argumenata za i protiv, na koje se povećanje kapitala može realizovati. Najčešća pitanja su u vezi direktnih pregovora sa investitorima te izlazak na berzu kao sve češći način dolaženja do kapitala na svjetskim tržištima.

Direktni pregovori sa investitorima

Osim u slučajevima kada vlasnici žele potpuni izlaz iz biznisa iz različitih razloga često se odlučuju na ponudu dijela vlasništva nekom od partnera preduzeća ili potpuno novim investitorima koji uglavnom i sami kontaktiraju preduzeće u trenutku kada ono postane važan akter na tržištu. U slučaju da taj proces žele obaviti kroz direktni dogovor, nameću se dva osnovna pitanja:

• Koliki procenat vlasništva je vlasnik spreman ustupiti drugom investitoru? i
• Kako će otvaranje preduzeća prema novim investitorima uticati na budućnost porodičnog biznisa?

Ovo su ujedno i ključni kočioni faktori za prikupljanje kapitala na ovaj način. Ipak, postoje razlozi zašto to ne bi trebao biti slučaj. Pozitivni efekti otvaranja biznisa u smislu direktnog uticaja na učinak su obrađeni u narednom dijelu teksta, a ovdje ćemo se pozabaviti implikacijama ustupanja određenog procenta vlasništva na budućnost društva.

Naime, kako bi trenutni vlasnik zadržao „kontrolni paket“, tj. i dalje bio u poziciji da donosi ključne odluke vezane za preduzeće, on svom novom partneru ne smije ponuditi većinski paket dionica/udjela. Ovo je posebno važno ukoliko vlasnik vidi svoje nasljednike u biznisu i želi za njih osigurati dio biznisa. Dalje, vlasnik mora imati u vidu mogućnost daljeg otvaranja prema novim investitorima, tj. prema daljem umanjenju procenta kapitala kojim raspolaže. Zbog toga je od ključne važnosti pronaći balans između osiguravanja razvoja preduzeća kroz povećanje kapitalne osnove i osiguranja opstajanja biznisa kao porodičnog.

S druge strane, stopostotno porodično vlasništvo ne mora značiti razvoj u budućnosti. Veliki broj analitičara se slaže u ocjeni da kada postoji veći broj vlasnika, kontrola među vlasnicima dovodi do određenog stepena organizacione discipline koja se u suprotnom ne bi ostvarila u društvu kojim „suvereno“ upravlja samo jedna osoba. Društva koja imaju više vlasnika se uglavnom odlučuju na složeniju upravljačku strukturu u kojoj pored uprave postoji i nadzorni odbor u kojem sjede predstavnici vlasnika te na mehanizme interne kontrole i revizije. Razlog za to je osiguravanje da su vlasnici u potpunosti upućeni u poslovne odluke te da su u stanju uticati na iste. Sve ovo vodi do većeg profita za sve vlasnike u apsolutnim iznosima.

Negativan aspekt otvaranja vlasništva prema poznatom investitoru je što često udio u vlasništvu koji isti traži može biti dovoljno velik da je novi vlasnik u stanju značajno utjecati na poslovne odluke, a što ne mora biti iz istih razloga i iste motivacije kao prvobitni vlasnik. To može dovesti do skretanja biznisa sa utvrđene rute kojim je namjeravao da se razvija te može da se kosi na porodičnim planovima za budućnost. Zbog toga je, pored odluke o procentu vlasništva koji se namjerava ustupiti, od vitalne važnosti donijeti pravilnu odluku o samom investitoru kojem je omogućen ulazak u biznis. Jedan od načina da se ovaj rizik disperzira je da se vlasnički udio ponudi većem broju malih investitora koji su zainteresovani za nastavak razvoja biznisa u skladu sa utvrđenim planom koji je kreirao većinski vlasnik. Kako bi pregovori sa velikim brojem investitora za male udjele bio previše komplikovan i dug proces, preduzeća u svijetu se sve više odlučuju na ponudu dionica putem lokalnih i međunarodnih berzi.