prof. dr Jaka Vadnjal

Porodica i preduzeće su riječi koje u svakodnevnim razgovorima redovno koristimo. Pojmovi su većini ljudi laički poznati: porodica je ona grupa ljudi u kojoj se rađamo, odrastamo, koja za nas brine i štiti nas sve dok ne ostvarimo vlastitu porodicu u kojoj se cijeli ciklus ponavlja. I preduzeće je grupa ljudi koju veže, prije svega, interes obnavljanja djelatnosti sticanja profita. Njim pojedinci, zaposleni u preduzeću, osiguravaju svakodnevnu egzistenciju, a vlasnici preduzeća dugoročnije ulaganje svoga kapitala. Preduzeća uvijek imaju definisane zadatke i ciljeve, dok je porodici jedini zadatak stvaranje povoljne okoline za odrastanje ljudi.

Šta se, dakle, dešava kad članovi porodice pronađu svoj interes sticanja u istom preduzeću? Posljedica je nastanak porodičnog preduzeća.

Razlikuju li se, dakle, porodična preduzeća od neporodičnih? Činjenica da je vlasnik preduzeća porodica očitava se u svim segmentima poslovanja. Tradicionalno, porodična se preduzeća u većoj mjeri usredsređuju na ljude, dok postupanje prema zaposlenima u neporodičnim preduzećima rijetko prevazilazi nivo članova jednačine kojima se mjere ekonomski resursi.

Za porodična preduzeća karakteristično je dugoročno planiranje, ili barem vizija osnivača da će njegov rad preživjeti dugi niz godina. Uspješna porodična preduzeća tako pružaju posebnu mogućnost za kombinaciju karijere i ličnog života porodičnim članovima, ženama i neporodičnim radnicima, a snažna porodična preduzeća umnogome doprinose i lokalnoj zajednici u kojoj žive i rade (Syms, 1992, str. 11). Članovi porodice koji dijele preduzetničku želju za proširenjem postojećih poslova za tako nešto svakako imaju i čvrste osnove. U porodičnim preduzećima žene imaju mogućnost fleksibilnijeg rasporeda svog radnog vremena, što im olakšava obavljanje tradicionalne funkcije brige za porodicu i prirodne obaveze materinstva u kombinaciji sa profesionalnom karijerom. U neporodičnom preduzeću žena je suviše često u određenom momentu primorana odlučiti se za jednu od te dvije uloge. U suprotnom će njena profesionalna karijera stagnirati. Zaposleni u neporodičnim preduzećima su u prosjeku za svoj rad lošije plaćeni nego što su zaposleni u porodičnim preduzećma. Fluktuacija je obično manja u porodičnim preduzećima, te stroga zapošljavanja u tim preduzećima znači dugoročnu socijalnu sigurnost.

Neke su socijalističke države već u pedesetim godinama 21. vijeka imale ozakonjen zanat kao dozvoljen oblik privatne preduzetničke djelatnosti. Mnoge zanatske radionice su tokom trideset godina postojanja prerasle okvire zanata, te postale čak srednje velika preduzeća sa savremenom industrijskom proizvodnjom. Generacija preduzetnika–zanatlija, koji su svoj preduzetnički put započinjali prije dvadeset ili trideset godina, bila je veoma hrabra. Suočavali su se sa drugačijim problemima nego što su uobičajene u tržnoj ekonomiji. Danas su tržište i konkurencija na njemu razlozi koji preduzetnicima donose najviše glavobolje, a nekada je država bila ta koja je krojila njihovu sudbinu. Tadašnji sastav je sa svojim ograničenjima već prošao, a za prvim preduzetnicima je više od deset godina aktivnog poslovnog života. Sve ih se više odlučuje za penzije. Njihov odlazak postavlja dva bitna pitanja:

1. Kako i kome prepustiti rukovodstvo preduzeća, kako bi ono i dalje uspješno djelovalo i razvijalo se?
2. Šta će se dogoditi sa poslovnim vlasništvom ako je ono privatno vlasništvo osnivača?

Većina preduzeća i osnivača se tim pitanjima ne bavi sve dok se ne nađu suočeni s tim činjenicama. U tom trenutku često nisu ni sami sposobni sprovesti proces spomenutih postupaka na zadovoljstvo svih zainteresovanih članova porodice.

Saradnja u porodičnim preduzećima pruža spomenute mogućnosti (karijera, lični razvoj) dok sa druge strane to ne podrazumijeva lak život između i unutra dva sastava: radnik sa četrnaestosatnim radnim vremenom sa jedne, i stresna, direktna i neprestana finansijska odgovornost sa druge strane. Zbog toga Benson, Crego i Drucker (1990, str. 9) porodicu i preduzeće smatraju kao dva sastava koji ljude posmatraju u većoj mjeri kroz njihove odnose sa drugim ljudima u istoj okolini, više nego kao pojedince.

Porodični sastav se osniva na osjećanjima, naglašava lojalnost i brigu za dobro svih članova porodice. On se osniva na zadacima, zahtjeva rezultate i ostavlja na stranu osjećajne (i porodične) odnose. Je li zbog toga neobično da ta dva sastava, koja su sa svojim osnovama nespojiva, prouzrokuju konflikte (Benson, Crego, Drucker, 1990, str. 9)? Podatak iz SAD je zastrašajući. Smrt porodičnih preduzeća je veća od neporodičnih.

Šta je, dakle, ono što preduzeća i ljude u njima privlači porodičnom preduzetništvu? Uspješna i zdrava porodica trebalo bi da bude osnova za uspješan preduzetnički život. I uspješne porodice, kao i uspješna preduzeća, stvaraju pozitivnu okolinu za lični razvoj pojedinca. Obe više podržavaju nego kritikuju, te više poštuju istinu nego tajne. Najvažnije je da potiču nezavisno i svakom pojedincu pružaju osjećaj važnosti i samopoštovanja (Syms , 1992, str. 19), kao i poželjnost.

Snažna porodična preduzeća omogućavaju pojedincu kako uspješan (skladniji) porodičan život, tako i veću mogučnost u profesionalnoj karijeri, a sve zajedno pruža preduzetnicima osjećaj da su dio neprestanog toka pokoljenja, iako su svjesni svoje fiziološke smrti. Riječ je, dakle, o dugoročnom smislu života i rada pojedinca.