Projekat „Porodične firme“ nastavlja svoj rast u BiH i u zemljama regije, donoseći pravo osvježenje u pregovore sa sponzorima, potencijalnim partnerima i kompanijama koje učestvuju u ovom projektu. Optimizam – to je ključna riječ pregovora koji teku na nivou koji je prilično neuobičajen za poslovni ambijent zemlje i zemalja u kojima živimo i radimo. Drugačije je u odnosu na sve projekte koje paralelno radimo, i cjelokupna atmosfera stvara dojam da rast projekta rezultira i sazrijevanjem i razumijevanjem nužnih a zajedničkih potreba, i sponzora i potencijalnih partnera na ovom projektu.

Sama priča „ne otkriva toplu vodu“, ali potvrđuje predvidivu premisu: vlasnici firmi su svjesni da vrijeme u kojem živimo donosi strahovito brze promjene, teške izazove prilagođavanja i usmjeravanja, i neophodno je izgraditi aktivan odnos prema izazovima i promjenama koje dolaze. A saradnja sa stručnjacima koji su specijalizovani za specifične segmente menadžmenta koji se odnose na konkretne probleme porodičnih firmi predstavlja zlatni resurs za kompanije koje su svakako preosjetljive na začepljenja bronhija, astmu i slične probleme sa disanjem. Sama ideja da se u makro okvirima govori o zajedničkim problemima porodičnih firmi kroz prizmu prelaska sa poduzetničkog na menadžerski sistem, prepuštanja upravljanja nasljednicima, vanjskim menadžerima, tranziciji i poboljšanju uslova za uspješnije poslovanje firmi, prepoznata je kao dijagnostički kod direktno targetiran na granu koja je osnova bh. privrede. A ima li nešto bitnije od toga?
Optimizam koji spominjem ilustrovan je bespogovornom podrškom vrijednostima projekta, a kako istraživanja traju kontinuirano, konstantan je i dotok povratnih informacija, od vlasnika, menadžera i uposlenika ovih firmi. Pored istraživanja relevantnog za zaključke o stanju, vizijama, perspektivama i poteškoćama ovih firmi, mnogo je povratnih informacija koje dolaze kao nus-produkt komunikacije sa odvažnim vlasnicima biznisa u BiH. A koje su u neku ruku značajnije i od samih ciljanih odgovora. O čemu se radi?
Profil vlasnika koji su najzainteresovaniji za projekat otkriva dva zaključka: prvi je da su vlasnici porodičnih firmi zaista zainteresovani za saradnju i pomoć, a drugi je da im često nedostaje povjerenja u projekte saradnje, ali i iskustva sa pričanjem o problemima sa kojima se suočavaju. Ta dva momenta su najčvršća potvrda najosnovnijih vrijednosti našeg projekta: prvo – objektivno postoji problem koji se neće riješiti sam od sebe, i drugo – otvaramo polje koje nije istraženo a koje se istovremeno tiče i ličnih i menadžerskih koristi vlasnika i menadžera porodičnih firmi u BiH. Neupitna potreba i potencijal za razvoj, kredibilitet, energija i ekspertiza predavača i sam optimizam toka projekta sugerišu da je vrijeme i za strategiziranje i planiranje „Porodičnih firmi“ kao 10-godišnjeg projekta u regiji.
Zanimljivo je da smo nekoliko puta zabilježili i objašnjenje da neke kompanije ne planiraju ulaziti u neizvjesne projekte promjena i menadžerisanja obzirom da im „ide sasvim dobro“. Pojašnjavaju da posjeduju vlastite resurse, kapacitete i znanja kojim održavaju i razvijaju svoje proizvodne i prodajne procese.
Dva su moguća odgovora na pitanje zašto odbijaju saradnju. Prvi je da ne razumijevaju činjenicu da je „dobar rezultat“ najveći neprijatelj „izuzetnog rezultata“, i da su uljuljkani u trenutno „blagostanje“, bez vizije i energije za dalji napredak.
Drugi odgovor je još gori: može biti da su trenutno u uzlaznom ciklusu, pa će nam se pridružiti kasnije.

autor teksta: D.D.Đ